Iz nedavnog razgovora s prijateljicom (ne psihologinjom): Ona: “Tek sam nedavno shvatila da dok se ne nađeš u istoj situaciji u životu kao netko drugi, ne trebaš ništa savjetovati...” Ja: “Da, ne samo to…. Za drugu osobu ista situacija na prvi pogled, pomnim ispitivanjem, može se pokazati sasvim drugačijom..." Kada sam započinjao svoju praksu, često sam se susretao s činjenicom da su ljudi, saznavši da sam psiholog, tražili savjet ... I često sam uzalud pokušavao objasniti, zašto neću dati savjet. Ljudi su bili iznenađeni, misleći da je upravo to moj posao: “davati savjete”. Bilo je i drugih ljudi koji su također smatrali da je savjet glavna metoda rada psihologa, i odmah su izjavili da im moji savjeti nisu potrebni, jer oni već imaju više nego dovoljno savjeta u svojoj kolekciji. Naravno, postoje različiti klijenti i različitim situacijama, a ponekad je potrebno i savjetovati, ali ipak u svom radu nastojim pomoći klijentu u traženju vlastitih rješenja, jer to jača samopoštovanje i vjeru u vlastite snage, omogućuje mu da se osloni na sebe u kasnijem životu. Prvo, savjet je moj, iako potkrijepljen iskustvom i profesionalnošću, ali ipak uska vizija optimalnog ponašanja osobe u njegovoj situaciji. A moja vizija je uvijek uža od vizije same osobe, iz razloga što jednostavno ne poznajem kontekst situacije. Ali znam samo ono što su mi rekli, ponekad s uljepšavanjem, ponekad s potcjenjivanjem, s ocjenama i sudovima o pojedinoj osobi. U skladu s tim, dat ću savjete „iskošene“ mojom vizijom i mojim kontekstom, drugo, rješenje situacije koje meni odgovara možda uopće neće odgovarati drugoj osobi. Najjednostavniji primjer je da mi dođe žena čiji je muž alkoholičar i ja joj savjetujem da se od njega razvede, a možda bi joj bilo bolje za sada ili čak da se prilagodi ovoj situaciji i ostane s njim u braku - treće, pri davanju savjeta pretpostavljam da osoba u principu nije u stanju pronaći vlastiti izlaz iz trenutne situacije, tj. došla mi je takva bespomoćna i bezvrijedna osoba. Želio bih pojasniti da me se krivo ne shvati. Naravno, kada osoba dođe po pomoć psihologu, to znači da se ne može sama nositi sa svojim problemom, a zadatak psihoterapeuta je osigurati da osoba ima snage, resursa, mogućnosti prevladati tu situaciju ili se prilagoditi to, a ne da to riješi umjesto njega. Kako bih ilustrirao ovu izjavu, želio bih dati jednu parabolu. Siromah je došao kod bogataša i tražio od njega hranu, na što mu je on dao štap za pecanje. Jadnik je bio ogorčen: "Zašto će mi štap za pecanje, treba li mi hrana?" Tada je bogataš odgovorio: "Ako ti dam hranu, umrijet ćeš od gladi, a ako te naučim pecati, uvijek ćeš biti sit." Ja sam puno pametniji od njega i kompetentniji za svoj život, naravno, psihoterapeut je osoba koja ima posebna znanja u svom području, ali ne može biti stručnjak za svačiji život, jer život je jedinstven i neponovljiv. , i samo unutar same osobe daje odgovore na sva svoja pitanja, a zadatak psihoterapeuta je da ih pronađe, da otkrije potencijale osobe, a ne da zauzme poziciju učitelja i kaže koje su odluke ispravne. a koji su pogrešni, jer ono što nekome odgovara može biti otrov za drugoga.…